1. Dodir: Da li je tekstura delikatna, a čestice uniformne. Kvalitet cijevi ne rješava problem. Ako je dodirnete, suze čestice će se pomješati sa drugim nečistoćama.
2. Spaljivanje: Intuitivan je i koristan kada je ispaljen. Cijevi od staklenih vlakana pomiješane s recikliranom plastikom i druge nečistoće u sirovinama će odašiljati crni dim i imati oparljiv miris; nakon što je dobar materijal spaljen, neće odašiljati crni dim i bez mirisa, a istopljena tekućina je i dalje vrlo čista nakon spaljivanja.
3. Miris: miris ili ne. Dobre cijevi nema mirisa, a jadne imaju čudne mirise. Moguće je da su oni uklopljeni sa polietilenom (to jest, PE) umjesto polipropilenom.
4. Razbijanje: Dobra fiberglass cijev ima dobru "otpornost". Prelako je razbiti jer ima previše kalcijum karbonatnih punila, što prirodno nije dobra fiberglasna cijev. Staklena vlakna cijev koja se ne može slomiti nije nužno dobra cijev. Ključ je pogledati sirovine i tehnologiju obrade.
5. Štipanje: Cijev staklenih vlakana ima znatan tvrdoću, a može se stisnuti u deformiranu cijev po volju. Definitivno nije PPR cijev.
